Gornja granica: maksimalni iznos koji se može potrošiti na programe iz nekog područja politika (naslova). Gornje granice pomažu u planiranju proračuna i zadržavanju kontrole nad financijama. U dugoročnom proračunu definirane su gornje granice za cijelu Uniju te za ključna područja (naslove) u sedmogodišnjem razdoblju. Postoje dvije vrste gornjih granica rashoda: jedna je godišnja gornja granica za svaki naslov, izražena kao odobrena sredstva za preuzimanje obveza, što su pravno obvezujuća obećanja o trošenju novca. Odobrena sredstva za preuzimanje obveza ne troše se nužno iste godine, nego mogu biti isplaćena tijekom nekoliko financijskih godina. Druga je vrsta ukupna godišnja gornja granica: za odobrena sredstva za preuzimanje obveza ona odgovara zbroju gornjih granica za sve naslove, a za odobrena sredstva za plaćanje jednaka je ukupnim stvarnim iznosima odobrenima za isplatu u određenoj godini.
Izvjestitelj: zastupnik u Europskom parlamentu imenovan za praćenje zakonodavnog ili nezakonodavnog predmeta kroz zakonodavni postupak Parlamenta. Drugi klubovi zastupnika imenuju izvjestitelje u sjeni koji surađuju s izvjestiteljem i brane stajališta svojeg kluba. Izvjestitelj predvodi pregovarački tim Parlamenta u pregovorima s Vijećem EU-a.
Jedinstveno tržište: uspostavljeno 1992. Ugovorom iz Maastrichta, jedinstveno tržište EU-a, često zvano i „unutarnje tržište”, obuhvaća otprilike 450 milijuna potrošača. Ono je bilo prethodnica za monetarnu uniju i uvođenje eura kao jedinstvene valute. Njegov je osnovni cilj stvoriti ujedinjeni gospodarski prostor gdje se EU tretira kao jedinstveni teritorij gdje se roba, kapital, usluge i osobe slobodno kreću. Četiri države koje nisu članice Unije – Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska – sudjeluju u jedinstvenom tržištu, ali uz određena izuzeća.
Jednoglasnost: Vijeće mora jednoglasno odlučivati o nekim osjetljivim područjima politike, primjerice o članstvu u Uniji, oporezivanju, vlastitim sredstvima, VFO-u i harmonizaciji sustava socijalne sigurnosti. Suzdržavanje jedne ili više država članica ne sprječava jednoglasno odlučivanje.
Kohezija: kohezijska politika glavni je okvir EU-a za ulaganja. Cilj mu je smanjiti razlike između europskih regija promicanjem gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije. To se postiže podupiranjem slabije razvijenih regija putem financiranja infrastrukture, inovacija, otvaranja radnih mjesta i održivog razvoja. Kohezijska politika se većinom financira iz Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) i Europskog socijalnog fonda (ESF).
Kvalificirana većina (Glasanje kvalificiranom većinom): kad Vijeće EU-a glasa o prijedlogu Komisije ili Visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, za njegovo odobrenje potrebna je kvalificirana većina glasova. U praksi to znači da za prijedlog mora glasati 55 % država članica (15 od ukupno 27), a te države članice moraju predstavljati najmanje 65 % ukupnog stanovništva EU-a. Blokirajuću manjinu moraju činiti najmanje četiri člana Vijeća.
Mehanizam uvjetovanosti: tijekom pregovora o tekućem VFO-u suzakonodavci su 2020. postigli sporazum o ovom novom instrumentu, koji je stupio na snagu 2021. Njime se pristup sredstvima EU-a povezuje s poštovanjem vladavine prava i demokratskih vrijednosti. Ako država članica prekrši ta načela, EU može suspendirati ili smanjiti financijsku potporu. Cilj je mehanizma osigurati da se sredstva EU-a pravilno koriste te da države članice poštuju temeljne vrijednosti EU-a, čime se promiču dobro upravljanje i odgovornost u cijeloj Uniji.
Mehanizam za oporavak i otpornost: privremeni instrument koji je glavno sredstvo za usmjeravanje sredstava fonda NextGenerationEU. Komisija prikuplja sredstva pozajmljivanjem na tržištima kapitala (izdavanjem obveznica u ime EU-a). Ta sredstva zatim se stavljaju na raspolaganje državama članicama u obliku zajmova ili bespovratnih sredstava na temelju ambicioznih programa reformi i ulaganja.
Mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama: alat EU-a za suzbijanje izmještanja emisija ugljika (kada poduzeća presele proizvodnju u treće zemlje s blažim klimatskim propisima) uvođenjem carina na uvoz proizvoda s visokim emisijama ugljika poput čelika i cementa. Uvoznici moraju kupiti certifikate za ugljik koji odražavaju njihove emisije. Tako se osigurava pošteno tržišno natjecanje, podupiru klimatski ciljevi EU-a i potiče globalno smanjenje emisija. Izvješćivanje o mehanizmu počelo je 2023., a mehanizam u potpunosti stupa na snagu od 2026.
Naslov: naslovi višegodišnjeg financijskog okvira EU-a odnose se na široke kategorije politika koje definiraju prioritete rashoda EU-a u određenom razdoblju (obično sedam godina). Svaki naslov uključuje sredstva za različite programe i fondove EU-a.
NGEU: NextGenerationEU (NGEU) jedinstveni je paket za gospodarski oporavak EU-a kako bi se pomoglo državama članicama da se oporave od pandemije bolesti COVID-19 i njezinih gospodarskih posljedica. Naziva se još i Next Generation EU, NextGenEU ili Europski instrument za oporavak, a vrijedan je 806,9 milijardi EUR. Sredstva se mogu koristiti do 2026.
Obveze: odobrena sredstva za preuzimanje obveza jednaka su vrijednosti svih pravnih obveza ugovorenih tijekom tekuće financijske godine s mogućim financijskim implikacijama za naredne godine.
ʱćᲹ: odobrena sredstva za plaćanje su iznosi isplaćeni u određenoj godini, uključujući obveze preuzete prethodnih godina. Stoga je iznos plaćanja obično viši u završnim godinama višegodišnjeg financijskog okvira.
Posebni instrumenti: osmišljeni su kako bi se omogućila fleksibilnost proračuna EU-a. U slučaju nepredviđenih događaja, gornja granica rashoda proračuna EU-a može se prekoračiti kako bi se olakšala upotreba posebnog instrumenta. Međutim, čak i u tom slučaju, odobrena sredstva za preuzimanje obveza za specijalne instrumente ne smiju premašiti gornju granicu vlastitih sredstava. Primjeri posebnih instrumenata su pričuva za solidarnost za prirodne katastrofe i Pričuva za solidarnost i pomoć u nuždi za humanitarnu pomoć.
Postupak savjetovanja: savjetovanje je poseban zakonodavni postupak, iznimka od redovnog zakonodavnog postupka koji se primjenjuje na predmete u većini područja politike. U okviru ovog postupka Vijeće mora tražiti mišljenje Parlamenta, iako ono nije obvezujuće. Bez provedenog savjetovanja akt bi bio protuzakonit te bi ga Sud Europske unije mogao poništiti. Za uvođenje novih vlastitih sredstava u dugoročni proračun EU-a potrebno je savjetovanje s Parlamentom.
Postupak suglasnosti: u okviru postupka suglasnosti Parlament ima pravo veta, tj. ne može mijenjati neki pravni akt, ali ga može odobriti ili odbiti. Nijedan akt ne može biti donesen bez suglasnosti Parlamenta. Nakon pregovora o dugoročnom proračunu EU-a Parlament mora odobriti Uredbu Vijeća kojom se utvrđuje sljedeći višegodišnji financijski okvir (VFO) EU-a. Da bi Parlament dao suglasnost na VFO, za njega mora glasati većina zastupnika, no to nije pravilo u proračunskom postupku te je za druge suglasnosti nekad dovoljna obična većina.
Prostor u proračunu: prostor u proračunu razlika je između maksimalnog iznosa sredstava koje EU može zatražiti od država članica za podmirenje svojih financijskih obveza (gornja granica vlastitih sredstava) i maksimalnog iznosa sredstava koja se mogu potrošiti u određenom razdoblju (gornja granica plaćanja iz dugoročnog proračuna). Zbog fonda NextGenerationEU, gornja granica vlastitih sredstava privremeno je (do 2058.) podignuta na 2 %, što je povećanje od 0,6 postotnih bodova.
Rabat: financijska korekcija odobrena određenim državama članicama kako bi se smanjio njihov neto doprinos proračunu EU-a. Njegova je svrha osigurati pravednost financiranja, a o njemu se često pregovara tijekom proračunskih rasprava kako bi se uravnotežili doprinosi i koristi. Trenutačno EU omogućuje proračunske rabate (zvane i „bruto smanjenje”) Danskoj, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj i Švedskoj.
Supsidijarnost: č EU-a koje nalaže da se odluke donose na najnižoj mogućoj lokalnoj razini. Time se isključuje djelovanje EU-a u područjima za koja EU nema isključivu nadležnost ako države članice mogu same učinkovito riješiti probleme na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Međutim, njime se istodobno omogućuje djelovanje EU-a (čak i u pitanjima za koja EU nema isključivu nadležnost) kad države članice ne mogu u zadovoljavajućoj mjeri ostvariti ciljeve te bi djelovanje na razini Unije moglo donijeti dodanu vrijednost.
Sustav za trgovanje emisijama: sustav EU-a za trgovanje emisijama mehanizam je za određivanje gornjih granica emisija i trgovanje emisijama kako bi se na troškovno učinkovit način smanjile emisije stakleničkih plinova. Njime se utvrđuje gornja granica ukupnih emisija iz sektora kao što su energetika i industrija, koja se s vremenom progresivno smanjuje. Poduzeća moraju primiti ili kupiti emisijske jedinice za svoje poslovanje te prema potrebi mogu trgovati njima. Time nastaje financijski poticaj za smanjenje emisija, čime se podupiru klimatski ciljevi EU-a.
Uredba: zakonodavni akt EU-a koji se može odmah provesti kao zakon u svim državama članicama istodobno. Direktiva je zakonodavni akt EU-a kojim se utvrđuju ciljevi koje države članice moraju postići. Nacionalni zakonodavci zatim u vlastitim propisima utvrđuju kako postići te ciljeve.
Višegodišnji financijski okvir: višegodišnji financijski okvir ili VFO naziv je za dugoročni proračun EU-a, koji obično obuhvaća proračunsko razdoblje od sedam godina. U njemu se utvrđuju granice za rashode EU-a, i ukupne i za različita područja djelovanja, u tom razdoblju. Rashodi EU-a raščlanjeni su na opsežne kategorije (tzv. naslove) koje odgovaraju prioritetima i područjima djelovanja EU-a. Za svaku godinu VFO-a utvrđuju se fiksni iznosi rashoda, odnosno gornje granice.
Vlastita sredstva: glavni izvor prihoda proračuna EU-a. Godišnji rashodi dugoročnog proračuna EU-a ne mogu premašiti njegove prihode (tj. riječ je o uravnoteženom proračunu). Vlastita sredstva uključuju carine, dio prihoda od PDV-a i prihode od poreza na plastiku, kao i postotak bruto nacionalnog dohotka (BNP). EU istražuje moguće nove izvore vlastitih sredstava poput digitalnih poreza i prihoda od mehanizma za ugljičnu prilagodbu na granicama (vidi gore). Tim sredstvima financiraju se politike i programi EU-a, a mogu se upotrijebiti i za smanjenje pritiska na doprinose država članica.
Vlastita sredstva- gornja granica (Gornja granica vlastitih sredstava): maksimalni iznos vlastitih sredstava koje EU može zatražiti od država članica za financiranje rashoda EU-a u određenom proračunskom razdoblju. Gornja granica prihoda utvrđena je u Odluci o vlastitim sredstvima, pravnom tekstu u kojem se utvrđuju uvjeti za financiranje proračuna EU-a. Gornja granica vlastitih sredstava izražena je kao postotak procijenjenog bruto nacionalnog dohotka EU-a, odnosno zbroja bruto nacionalnih dohodaka svih država članica.
Zajednička poljoprivredna politika (ZPP): ZPP je zajednička politika država članica u području poljoprivrede. To je najstarija aktivna politika EU-a, utvrđena 1962., koja čini otprilike 31 % tekućeg dugoročnog proračuna. Cilj joj je građanima Unije osigurati povoljnu, sigurnu i kvalitetnu hranu, poljoprivrednicima omogućiti primjeren životni standard te istodobno zaštititi prirodne resurse i poštovati okoliš. ZPP obuhvaća izravnu potporu, tržišne mjere i potporu za ruralni razvoj. Parlament je 2024. odobrio reforme za smanjenje administrativnog opterećenja za europske poljoprivrednike.
Dodatni materijali: